Chow-Chow

CHOW CHOW jedna je od najdrevnijih pasmina.

Postoje zapisi koji datiraju iz 11. stoljeća prije Krista koji su opisivali tog tatarskog psa. Opisivani su kao psi snažne, teške građe, s ravnim stražnjim nogama i plavim jezikom.U razdoblju Miocena (prije 8 -12 milijuna godina) pojavio se njihov daljnji predak, nešto između medvjeda i psa. S malim medvjedima Tibeta i Mandžurije dijeli specifičnu boju jezika, široku lubanju, kratku njušku i četvrtasto tijelo. Zaključni dokaz toj povijesnoj činjenici jest da psi imaju 42 zuba, a chow chow ima 44 zuba, ponekad im ti trajno ispadnu prilikom promjene mliječnih zubi.Fascinantno je da su preci chowa živjeli u hladnim stepama Mongolije mnogo godina prije nego što je čovjek -majmun evoluirao u homo sapiensa. Sjevernom Kinom često su harali Tatari i Mongoli sa svojim ratnim psima. Ti psi opisivani su kao psi lavljeg izgleda, veliki, moćni i karakteristični po crnim jezicima. Dakle, jasno je da je riječ o precima današnjih chow chow pasa. Carevi i plemići držali su ih kao kućne ljubimce, te su živjeli na dvorovima u velikom luksuzu. Hranili su ih najboljom rižom i vrhunskim mesom, a njihov zadatak bio je da čuvaju palaču i budu savršeni, uzvišeni ukrasi. Dinastija Tang imala je 25.000 parova tih pasa. Ta brojka dovoljno govori o statusu koji su uživali.Kasnije (7. stoljeće prije Krista) ti psi služili su kao lovački psi na vukove i leoparde budući da su imali izvrstan njuh, mudru taktiku i snagu. Veličanstvena snaga chowa vidi se iz toga što su u grobovima iz Han razdoblja pronađene keramičke figurice na kojima je prikazan chow chow. Te figurice bile su zakopane sa svojim vlasnicima, a svrha im je bila da otjeraju zle duhove. Na jednom carskom dvoru pronađena je slika stara oko 2 tisuće godina na kojima se vidi chow chow kako leži ispod stola, savršeno počešljanog crvenog krzna, s istom njuškom kako i danas izgleda. U to vrijeme većina chow chow pasa bila je crvene i crne boje, samo u nekim izoliranim, stjenovitim planinama sjeverne Kine, u Mandžuriji i Mongoliji redovnici su u budističkim samostanima uzgajali plave chow chow. Štitili su i čuvali samostane, te stoku. Nakon što je vladavina dinastije Tang privedena kraju u cijeloj zemlji nastupilo je veliko siromaštvo, te je uzgoj osjetno opao, osim u budističkim samostanima.U Mandžuriji seoske djevojke prilikom udaje dobivale bi za miraz šest chow chowova kao osnovu za svoju vlastitu firmu. Meso chow chowa služilo se kao delikatesa, kao zamjena za janjetinu, a posebno hranjivima smatrali su crne pse. Jezik je bio posebna delikatesa, jer se smatralo da ima ljekovite moći, a služio se s rižom i umakom od soje. Konzumiranje psećeg mesa zabranjeno je tek 1928. godine, ali ga još i danas neki stariji Kinezi jedu, kupujući ga na ''crnom'' tržištu. Također, psi se još jedu u Južnoj Koreji.Prvi Europljanin koji ih je spomenuo i opisao u dnevnicima svojih putovanja bio je Marco Polo, kada je posjetio Kinu kao gost velikog Mogula u 13. stoljeću. U Europi je ostao nepoznat sve do kasnog 15. stoljeća, kada su ga sa sobom doveli trgovci mornari na jedrenjacima. Godine 1865. kraljica Victoria dobila je nekoliko pasa.Interes za uzgoj i izložbe pojavio se 1879. godine, a prva priznata uzgajivačica bila je Lady Granville Gordon u čijem je vlasništvu bio Peridot II. Jedna od najvažnijih godina u povijesti ove pasmine je 1895., jer tada su se zbila tri važna događaja: pas Chow VIII. postao je prvi šampion pasmine i na njemu je temeljen njezin standard.